Nakon objavljivanja svoje prve knjige Vrt pramčanih figura, Veronika Santo nastavila je s pisanjem, istovremeno se vraćajući i ranijim, čišćim žanrovskim oblicima znanstvene fantastike, ali i dalje šireći fantastički, literarni stil u drugom smjeru svojega pisanja. Posljednjih godina Veronika Santo objavljuje pripovijetke i na talijanskom jeziku, surađujući s izdavačkom kućom Della Vigna iz Milana koja joj je objavila jednu samostalnu antologiju Il giardino delle polene, pripovijetku L’orologio veneziano u antologiji L’orizzonte di Rieman (pripovijetke s temom matematičkog SF-a) te priču Natale, 1994. u antologiji Fantasmi di natale… e per tutto l’inverno. Santo je svoje novele nastavila objavljivati u svim važnijim publikacijama u Hrvatskoj, prije svega u Ubiqu, kao i u nekim natječajnim zbirkama u Hrvatskoj i Srbiji. Izlazak njezine druge knjige novela Bijeli vlak na nebu moga grada koja čitateljstvu predstavlja te priče okupljene na jednome mjestu kao i nove novele, sretna je vijest za hrvatsku književnost, a ne samo za polje fantastike, stoga što Santo predstavlja rijedak primjer suvremenoga, visoko literarnoga pisanja koje se cijepi na ponajbolje stranice domaćih fantastičara i suvremenu postmodernu prozu borhesovskog predznaka. Hibridni oblik fikcije koji je odavna prešao granice uskih žanrova, a slabo je – ako uopće – poznat u suvremenoj hrvatskoj književnosti (svjetski su predstavnici China Miéville, Zoran Živković, Lavie Tidhar i slični svjetski cijenjeni suvremeni pisci “postžanrovske fantastike”), a predstavlja i izvanredan uvid u razvoj projekta domaćega tzv. ženskog pisma 1980-ih, u kojemu je Santo bila javnosti slabo poznatoga, fantastičkog segmenta. Pripovijetke koje nalazimo u zbirci Bijeli vlak na nebu moga grada nastavljaju trend hibridne fikcije, interpretacije stvarnosti iz neočekivanih perspektiva koje nas povremeno podsjećaju i na čudni, fantastični svijet predstavljen na slikama Renéa Magrittea. (…) Sve novele Bijelog vlaka, njegovi vagoni koje vuče po nebu moga grada, mogu se shvatiti kao metafore, bilo da su napisane u fantastičnom ili znanstvenofantastičnom kontekstu, ostajući međutim pitke, često ironične i zabavne. (Tomislav Šakić, iz pogovora knjige) MV Info , 10.10.14